Aleksandar je imao 2 godine kada mu je vatra spržila lice, a lekari amputirali sve prste na rukama: Bio sam klinički mrtav, ali se desilo čudo!
Imao sam dve godine, brat četiri. Igrali smo se na livadi. Neko je u blizini zapalio travu. Vetar je snažno duvao i vatra je u trenu došla do nas. Ne znam ni sam kako, počeo sam da gorim. Rukama sam pokušao da zaštitim lice, ali uzalud - i ruke i lice su izgoreli. Bio sam klinički mrtav.
Ovako za Kurir priča Aleksandar Milošević (30) iz sela Lomnica kod Despotovca, koji je na samom početku svog života doživeo tešku nesreću koja ga je obeležila za ceo život.
Na telu mu je ostavila duboke ožiljke, a u duši neizbrisiv trag.
Ipak, baš iz te tragedije rodila se njegova snaga - unutrašnja, nevidljiva, koja mu je omogućila da prevaziđe bol, razvije empatiju i izraste u čoveka koji ume da razume tuđu patnju.
Jedva preživeo
- Deda je video kako gorim. Potrčao je ka nama i izvadio me iz vatre. Brat je, srećom, ostao nepovređen... Hitna pomoć me je prevezla do bolnice u Ćupriji, nije bilo vremena za Beograd... U meni tada skoro više nije bilo života, davali su mi jedan odsto šansi da preživim - priča Aleksandar.
U ćuprijskoj bolnici su mu, kako kaže, amputirali sve prste na šakama, a onda je posle prebačen u Beograd u "Tiršovu". Tokom detinjstva imao je 15 do 20 operacija. Bolničke sobe postale su mu druga kuća.
- Na levoj šaci su uspeli da mi razdvoje palac od ostatka kako bih mogao bar donekle da je koristim. Desna je potpuno uništena, njome ne mogu ništa. Imao sam i rekonstrukciju uha - lekari su mi iz stomaka izvadili hrskavicu i od nje napravili školjku za desno uvo - priča Aleksandar, koji se samog požara ne seća jasno, ali ove operacije pamti.
Svaka od njih bila je borba, i fizička i psihička.
Doživotne rane
- Oko očiju mi se stvorilo udubljenje, rupa. Na VMA su skidali deo mesa s tela i popunjavali taj deo. Ušili su mi kapke, trebalo je tako deset dana da izdržim, da držim oči zatvorene. Nisam izdržao, otvorio sam ih pod koncima... Došlo je do komplikacija i sada oči nikada ne mogu u potpunosti da zatvorim. Čak i kad spavam, uvek su malo otvorene - priča ovaj hrabar čovek.
Detinjstvo mu je, osim bolnica, obeležila i borba s predrasudama. Ožiljak preko lica bio je neizbrisiv znak tragedije - i razlog da ga ljudi gledaju drugačije.
- Bilo je svega. Poruga, radoznalosti, sažaljenja. A ja sam želeo samo jedno - da me ljudi ne procenjuju po izgledu. Bilo je dana kada nisam želeo da izađem iz kuće, kada sam sebe dovodio u pitanje. A onda sam rekao: "Dosta je! Neću da živim po tuđim pravilima, neću da me oblikuje tuđe mišljenje."
Tada je pronašao unutrašnju snagu. Uz podršku porodice i prijatelja, odlučio je da živi punim plućima, bez obzira na rane koje nosi. Danas Aleksandar radi u Beču, oženjen je Tijanom i ponosni je otac osmomesečnog Ilije.
- Sina ću učiti da se bori. Da zna da život nije svima podelio iste karte, ali da uvek vredi igrati do kraja. Učiću ga da nikada ne sudi po izgledu i da nikoga ne deli. Svi smo različiti i svi imamo - pravo na život - zaključuje Aleksandar.